Stari Centar Grada

Čovek kada bi gledao današnji Novi Sad, kako on izgleda i kako funkcioniše, gde je njegov centar, teško da bi mogao da kaže da je taj grad u stvari vojno naselje. Grad je nastao kao vojno naselje, te kao naselje onih trgovaca, zanatlija i graditelja koji su bili u službi i za potrebe vojske tu naseljeni, za potrebe gradnje Petrovaradinske tvrđave i za potrebe gradnje mostobrana i za zadovoljenje vojnih potreba. 


Taj začetak današnjeg Novog Sada pada u poslednju deceniju XVII veka. 1687. godine proterani su Turci iz Bačke definitivno. Bitke se vode još do 1694, tu oko Petrovaradina i po Fruškoj gori, ali sam teren Novog Sada nema više prisustva Turaka. Nema ratova, ali ima velikog prisustva vojske. 

Srednjevekovni i srednjeevropski urbanizam

On je nastao po svim pravilima nekog tradicionalnog srednjevekovnog i srednjeevropskog nazovimo to urbanizma, odnosno pravilima gradnje, izgradnje gradova ili naselja. Od vodenog rova, a to je u našem slučaju Dunav, preko zaštitnog zida, to je ovde mostobran i kapije ulazne, koja je bila u mostobranu, vodi pravo ulica, to je Dunavska u našem slučaju. Na njenom kraju se podiže crkva, u ovom slučaju to je Saborna crkva današnja, svetog Đorđa, oko koje po obodu niču kuće i tako se formira prvi gradski centar i prvi gradski trg, koji je na neki način definisan na prelazu sa XVII u XVIII vek. 

Podunavska vojna granica i Petrovaradin

1698. godine Habzburška monarhija formira podunavsku vojnu granicu i Petrovaradin postaje centar te vojne granice. U Petrovaradinu, kao važnoj fortifikaciji koja se gradi, u to doba je zakonima Habzburške države bilo zabranjeno nastanjivanje drugim konfesijama osim katoličke. Svi ostali, a pre svega pravoslavni Srbi, koji su imali svoje nacionalne formacije u tom sastavu, bili su naseljeni preko puta Petrovaradinske tvrđave i naselje u tom periodu nosi naziv Podgrađe Petrovaradina preko Dunava, sve do početka XVIII veka. 

Petrovaradinski šanac

Komanda grada, odnosno sedište tog srpskog kapetana nalazilo se na mestu današnje zgrade Matice srpske. U to vreme Habzburška država donosi i odluku o preseljenju sedišta Eparhije bačke iz Segedina, gde je vladika stolovao u vreme Turaka, da se preseli ovde, da bude pored vojske. Zajedno sa vladikom dolazi i prosveta, dolazi i pismenost. Imamo zabeleženo da 1703. godine u Petrovaradinskom šancu - znači nije više Podgrađe Petrovaradina preko Dunava, sad je Petrovaradinski šanac, a od 1748. je Novi Sad - postoji škola u porti Crkve svetog Đorđa, odnosno Sabornoj crkvi. Interesantno je to da se ta škola nalazila na mestu današnje Crkvene opštine. Ta škola će postojati još dugi niz decenija, pošto uveliko bude radila gimnazija vladike Visariona, a gimnazija se nalazila na mestu gde se i danas nalazi Gimnazija „Jovan Jovanović Zmaj“. 

 


Vladičanski dvor

Faktički su udareni temelji jednoj kulturi, pismenosti i duhovnosti na jedan specifičan način u prostoru koji je prvi centar. Vladičanski dvor naravno nije bio sa ove strane gde je danas. On je tu tek od 1900. godine. Vladičanski dvor se nalazio sa druge strane Saborne crkve. Mi bismo rekli danas u dvorištu Gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj“. Tu se nalazio taj prvi Vladičanski dvor koji je podigao vladika Visarion i koji će biti porušen u vreme bombardovanja pa će vladike biti smeštene po raznim objektima u centru grada, sve do izgradnje sadašnjeg Vladičanskog dvora. 

,,Kod belog lava" i nemačko-francuska knjižara

U ovom delu grada o kome pričam, ugao Dunavske i Zmaj Jovine ulice i taj prvobitni centar, tu se nalazi kuća ,,Kod belog lava'' za koju imamo zabeleženo 1720. godine da je najstarija sačuvana kuća, kuća sapundžije Maslaka. Interesantno je da će u toj kući, 1790. godine, dakle samo godinu dana po Francuskoj buržoaskoj revoluciji, biti otvorena prva nemačko-francuska knjižara. Prodavaće se knjige na francuskom, što govori da je stepen obrazovanja i kulture Novosađana bio takav da su ne samo nemački ili mađarski ili latinski čitali bez problema, nego i francuski, a sam vlasnik će imati problem jer će morati da objašnjava odakle mu knjige na revolucionarnom jeziku kad je država suprotna Francuskoj buržoaskoj revoluciji. 

Đorđe Srbulović, istoričar, Zavod za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada